U subotu, 24. kolovoza 1991. godine, hrvatski branitelj Luka Andrijanić oborio je avion JNA iznad Borova Sela koji je napadao položaje hrvatskih snaga na silosu Đergaj. Sljedećeg dana, 25. kolovoza, jedno je oklopno vozilo JNA naišlo na miniranu barikadu u gradu koja se nalazila na prijelazu iz Borovog Naselja u Borovo Selo. Nakon toga su pripadnici JNA iz vojarne u Vukovaru i postava u Borovu Selu zajedno s četnicima i pripadnicima srpskih paravojnih postrojbi iz okolnih sela krenuli u napad na Borovo Naselje i grad Vukovar.

Nakon 87 dana iz grada je protjerano nesrpsko stanovništvo (oko 22 000 ljudi), a više od 6000 Vukovaraca odvedeno je u brojne logore u Srbiji, gdje su pretrpjeli teška zlostavljanja, a mnogi od njih se nikada nisu vratili.

Grad je razoren. Vukovar je simbol otpora, nepobjedivosti i opstojnosti, ujedno i simbol mira kojemu hrabrost, požrtvovnost i veličina žrtve njegovih branitelja daju uzvišeno mjesto u stvaranju samostalne Republike Hrvatske – zato ga se danas posebno sjećamo.

Poštujući Vukovar, njegovu žrtvu i njegove heroje poštujemo sve nedužne žrtve i branitelje Domovinskog rata diljem Lijepe Naše jer Vukovar nije samo grad heroj, nego simbol junaštva i žrtve za neovisnu Republiku Hrvatsku.

Škabrnja, hrvatsko selo u zadarskom zaleđu,  napadnuta je istog dana kad su  srpski četnici i JNA ulazili u Vukovar. Po okončanju napada, Srbi su Škabrnju spalili i u potpunosti uništili.

Danom sjećanja na Vukovar, sjećamo se svih žrtava Domovinskog rata.

Kako je Rovišće zagrlilo Goru 

    Imaju mala mjesta naše narodne povijesti više bratskog i sestrinskog no što bi mogli slutiti. Više sličnog, srodnog i bezvremenskog s ognja i nakovnja iste tegobne prošlosti. Bili jednom Rovišće i Gora iz doba prvih plemenskih Župa, mjesta iz doba kraljeva. Rimske i kraljevske ceste vijugale kroz njih, stoljeća ratova, silnika, nesreća i osvajača tutnjala ljupkim mjestima pod suncem, što su vazda krila u njedrima svoju prvu istinu, ko' šuma lice izvora.  

    Djetinjstvo se djetinjstvu najljepše otkriva i dijeli dobra svojih prvih darova.  Tako najmlađim stotinama đaka, stare i slavne  OŠ Rovišće, bijaše najprirodnije na svijetu prikupiti i odaslati paketiće dobrote, ohrabrenja i prijateljstva. Kako je tko najbolje uzmogao i kako je tko najljepše znao, prikupilo se od srca ono čega nema nigdje za kupiti, pa takvo i nema iskazivu cijenu. Starom su Kolomanovom cestom zaplovile dvije svijetle cestovne lađe, put Gore na Banovini nad kojom su davno bdjeli vitezovi Templari. 

    Koliko je pod zemljom vrela, rukavaca i ponornica, toliko je nad njom cesta, puteljaka i zaselaka dobrote. Utvrda utvrdu najbolje razumije. Stariji od mnogih starih kraljevskih gradova, stadoše Gora i Rovišće u isti putni zapis plemenita dneva, u isti zagrljaj prijateljstva, suosjećanja i dobrote. Treslo se pod ovom i nad ovom zemljom i trest će se valjda još stoljećima. Gradilo se, rušilo, pa opet gradilo otkada je povijest, da je već i djetetu i starcu potpuni deja vu, stati pred ruševine. Ono što smo jedni drugima uzmogli sjajem u oku i nespretnim ljudskim riječima mogli prenijeti bilo je: Zajedno smo u ovome. U svemu što ima biti. 

    Susret dviju ravnateljica koje su tek nedavno razmijenile brojeve, bio je poput susreta dviju sestara na dalekom izvoru iste domovinske rijeke. Blanka Klemić i Valentina Vujnović pokazale su svom zborničkom ljudstvu kakvim se marom, dostojanstvom i toplinom prima, prinosi, dijeli i daje. Pred malim oltarom učiteljskog svjetla nije se znalo koji je čiji plamen. Po tom smo znali da ovo nije bilo obično putovanje. 

    Cestom nad kojom lebde bezvremenske jeke, stražari „Banov kamen“ i bdiju molitve tisuću junaka; na koju kleknuše kao jedan i Jelačić, Starčević, Radić, Stepinac i Tuđman, tom cestom se prenesretna hrvatska Gora prelila Rovišću u vjerno bilogorsko srce. 

    U stotinama paketića sjalo je stotine pisama, poput poruka prijateljstva u imaginarnoj boci. Neka će od njih biti i desetke puta pročitana, čuvana godinama,  kao draga obiteljska uspomena. Sa Sunčevih je zvonika zazvonilo nad stazama gdje se korak čovjeka krijepi Srcem Stvoritelja. S naših je lica pod onim nespretnim, nepokornim maskama sjalo prijateljstvo, zahvalnost i zavjet povjerenja. Mi nismo došli onamo da „istovarimo pomoć, poslikamo se i obavimo.“ Mi nismo došlu u Goru, toliki među mnogima, nebrojeni među susretljivima, doći zastati i vratiti se isti. U onom što se zove povratak, vratili smo se oplemenjeni, ljepši, bogatiji. Dvaput smo u jednom danu prošli putokaz sa imenom Gora. Mudrošću našeg naroda mi bijasmo u Gorama. 

    OŠ Rovišće i OŠ Ivan Goran Kovačić, Gora odsad će stajati združene u mnogim malim zajedničkim djelima, projektima, putevima, planovima i pohodima. Djeca će djeci iz onih stotina pisama biti tek prethodnica jednog velikog, iskrenog, bezuvjetnog prijateljstva. Ravnateljica je ravnateljici, voditeljica školske zadruge drugoj voditeljici, seoski učitelj kolegi u crnom kaputu, kao istrgnutom iz Lovrakova dnevničkog „Uzvišenog zvanja“; prenesoše nešto shvatljivo samo onima kojim je prosvjetarska služba, služba života. Nešto je veliko i vrijedno te srijede 3. veljače 2021. podiglo srca izmorena neizvjesnošću i teškim vijestima. Na dan kad je Rovišće zagrlilo Goru, ljepšim je drhtajem zadrhtala Hrvatska.  

                                                                                                 Vlado Karagić