Program svečanosti

9.30 – 10 h – okupljanje sudionika
10 h – polaganje vijenca na spomenik Katarine Zrinske
10.15 h – svečana prisega novih članova Povijesne postrojbe

Bjelovarski graničari husari 1756.

10.30 h – posveta konja
11.00 h – sveta misa
12.00 h – Predavanje o Zrinskima i Frankopanima i uloga Bjelovarskih graničara husara 1756. u vremenu nakon njih
12 – 13 h – rekreativno jahanje za članove Konjičkog kluba i goste
13 h – Prigodni program uz izložbu slika Udruge „Mladost za budućnost“
13.30 h – Svečani ručak
15-17 h – Razgovor s prijateljskom delegacijom iz Republike Mađarske
17.00 h – Šahovski turnir za djecu i građanstvo

Govor za Spomendan 2015.

    Braćo i sestre istinskih junaka, kćeri i sinovi, uzdanice i prijatelji naroda Hrvata,  dobro došli na još jedan Spomendan Zrinskih i Frankopana!

    Svemogući i Vječni Bog, čuva male narode i njihove junake. Tko ne vjeruje nek' uzjaše najbržeg konja i proba za dana stići do turskih granica.  Do dvorca sa živom kolijevkom malih Habsburga. Do franačkog prijestolja,  duždevih palača i šatora velikog tatarskog kana. Neće uspjeti. Pomela ih neka moćna, pravedna nevidljiva ruka. Pomeo ih neumoljiv usud sviju silnika.

    Gdje god se ratovalo od Carigrada do flamanskih ravnica, od Kandijskih vrata do drevnih Karpata, hrvatska krv se točila u peharima. Lila se nevina, kao rosa po pramu prvog sunca. Lila se ustrajno, proljećima i stoljećima, da jednom zasja sloboda i dobrota. I nije uzalud!

    Gdje god se sudovalo o sudbi nekog novog svijeta, sudilo se i Hrvatima. Sudilo im se i sapinjalo ih da se nikad ne osove u punoj svojoj snazi i potpunom jedinstvu, jer jao onom tko bi stao pred nju. A kad su Hrvati sudili, puštali su i praštali, kako im nalaže vjera pa grlili i gorsku lisicu i tvora prijetvornoga  i guju u njedrima. Hrvat je vazda i od davnina prvak pod zvijezdama u praštanju svojim neprijateljima i prvi do krvnika kad zemlja ožedni  za krvlju pravednika.

    Nitko ne zna kako je točno nastao i postao narod Hrvata.  Od koje neuništive kovine ratnika što je nadživjela ognje s mongolskih stepa i svakojake vojske s ptičurinama i kandžama na stjegovima, s golemim topovima i krivim sabljama. Kako smo postajali i kako opstajali, zna valjda samo Božja Ruka, jer drhtave stajahu ruke ljetopisaca nad Gvozdom, Krbavom, Sigetom, Jurjevim stijenama, pa sve do Vukovara. Znamo samo da smo drugačiji i od tuđina i od lažnog brata. Znamo da volimo svoje i nikog ne diramo dok nas se ne dira. Mi nismo oni koji ruše gradove i prelaze preko tuđih rijeka sijati majčin plač. Hrvat je čudnovata vrsta: branitelja i hranitelja, a kad se primi pera, kista, glazbala ili kamena, imamo umjetnika kakvome nema ravna. Hrvat je vrijedan majčine molitve i očeva dlana toplijeg od kore toplog kruha. Hrvat je vrijedan svojih potoka i šumskih izvora, vrletnih visova i sinjeg mora, jer je svaku stopu svoje zemlje natopio i posvetio uzvišenom žrtvom. Tome se ne može suditi bez suze. Tome se možemo samo pokloniti i stajati nijemi kao stijena, jer mi smo doista narod od vatre i stijena, drugačije nas već ne bi ni bilo. Ne bi nas bilo...

     Trideseti travnja je  već 344 ljeta simbol stradanja i ponosa, borbe što iz krhkog ljudskog tkanja otkiva junaka, viteza svjetlosti s vizirom od samog sunca.  Postoji čudnovata razlika među smrtima i smrtima. Jedni umru da utihnu, a drugi utihnu da ne umru.  Upamtite, koji ste kolebljivi ili ustrašeni pred teškim pitanjima svog doba. Junaci nikad ne umiru. Nikada njihova ne sustaje snaga. Po suncu znamo da su ovdje s nama. Po vjetru, molitvi, suzi i golemom nečemu u grudima.  Besmrtni su Zrinski sa svojim vojskama i barjacima, besmrtna ori za njima tutnjava.

     A nama je naprijed, jer prošlost se slavi ali se od nje ne živi. Nama je naprijed, uvijek naprijed pa makar morali presjeći što se presijecati ima. Nama je djeci ostaviti zemlju dobrih ljudi i čistih izvora. Nama je naprijed po glasu zemlje, daru dobrote, po tragu sunca. Hvala Zrinskima i Frankopanima, i svim hrvatskim junacima na svakom jutru i svakoj kapi rose u kojoj blista sloboda.

                                                                                     Vlado Karagić

FOTOGRAFIJE

Kako je Rovišće zagrlilo Goru 

    Imaju mala mjesta naše narodne povijesti više bratskog i sestrinskog no što bi mogli slutiti. Više sličnog, srodnog i bezvremenskog s ognja i nakovnja iste tegobne prošlosti. Bili jednom Rovišće i Gora iz doba prvih plemenskih Župa, mjesta iz doba kraljeva. Rimske i kraljevske ceste vijugale kroz njih, stoljeća ratova, silnika, nesreća i osvajača tutnjala ljupkim mjestima pod suncem, što su vazda krila u njedrima svoju prvu istinu, ko' šuma lice izvora.  

    Djetinjstvo se djetinjstvu najljepše otkriva i dijeli dobra svojih prvih darova.  Tako najmlađim stotinama đaka, stare i slavne  OŠ Rovišće, bijaše najprirodnije na svijetu prikupiti i odaslati paketiće dobrote, ohrabrenja i prijateljstva. Kako je tko najbolje uzmogao i kako je tko najljepše znao, prikupilo se od srca ono čega nema nigdje za kupiti, pa takvo i nema iskazivu cijenu. Starom su Kolomanovom cestom zaplovile dvije svijetle cestovne lađe, put Gore na Banovini nad kojom su davno bdjeli vitezovi Templari. 

    Koliko je pod zemljom vrela, rukavaca i ponornica, toliko je nad njom cesta, puteljaka i zaselaka dobrote. Utvrda utvrdu najbolje razumije. Stariji od mnogih starih kraljevskih gradova, stadoše Gora i Rovišće u isti putni zapis plemenita dneva, u isti zagrljaj prijateljstva, suosjećanja i dobrote. Treslo se pod ovom i nad ovom zemljom i trest će se valjda još stoljećima. Gradilo se, rušilo, pa opet gradilo otkada je povijest, da je već i djetetu i starcu potpuni deja vu, stati pred ruševine. Ono što smo jedni drugima uzmogli sjajem u oku i nespretnim ljudskim riječima mogli prenijeti bilo je: Zajedno smo u ovome. U svemu što ima biti. 

    Susret dviju ravnateljica koje su tek nedavno razmijenile brojeve, bio je poput susreta dviju sestara na dalekom izvoru iste domovinske rijeke. Blanka Klemić i Valentina Vujnović pokazale su svom zborničkom ljudstvu kakvim se marom, dostojanstvom i toplinom prima, prinosi, dijeli i daje. Pred malim oltarom učiteljskog svjetla nije se znalo koji je čiji plamen. Po tom smo znali da ovo nije bilo obično putovanje. 

    Cestom nad kojom lebde bezvremenske jeke, stražari „Banov kamen“ i bdiju molitve tisuću junaka; na koju kleknuše kao jedan i Jelačić, Starčević, Radić, Stepinac i Tuđman, tom cestom se prenesretna hrvatska Gora prelila Rovišću u vjerno bilogorsko srce. 

    U stotinama paketića sjalo je stotine pisama, poput poruka prijateljstva u imaginarnoj boci. Neka će od njih biti i desetke puta pročitana, čuvana godinama,  kao draga obiteljska uspomena. Sa Sunčevih je zvonika zazvonilo nad stazama gdje se korak čovjeka krijepi Srcem Stvoritelja. S naših je lica pod onim nespretnim, nepokornim maskama sjalo prijateljstvo, zahvalnost i zavjet povjerenja. Mi nismo došli onamo da „istovarimo pomoć, poslikamo se i obavimo.“ Mi nismo došlu u Goru, toliki među mnogima, nebrojeni među susretljivima, doći zastati i vratiti se isti. U onom što se zove povratak, vratili smo se oplemenjeni, ljepši, bogatiji. Dvaput smo u jednom danu prošli putokaz sa imenom Gora. Mudrošću našeg naroda mi bijasmo u Gorama. 

    OŠ Rovišće i OŠ Ivan Goran Kovačić, Gora odsad će stajati združene u mnogim malim zajedničkim djelima, projektima, putevima, planovima i pohodima. Djeca će djeci iz onih stotina pisama biti tek prethodnica jednog velikog, iskrenog, bezuvjetnog prijateljstva. Ravnateljica je ravnateljici, voditeljica školske zadruge drugoj voditeljici, seoski učitelj kolegi u crnom kaputu, kao istrgnutom iz Lovrakova dnevničkog „Uzvišenog zvanja“; prenesoše nešto shvatljivo samo onima kojim je prosvjetarska služba, služba života. Nešto je veliko i vrijedno te srijede 3. veljače 2021. podiglo srca izmorena neizvjesnošću i teškim vijestima. Na dan kad je Rovišće zagrlilo Goru, ljepšim je drhtajem zadrhtala Hrvatska.  

                                                                                                 Vlado Karagić